Ključne potrebe / problemi sektora kulture u BIH

Aktuelno

Ključne potrebe / problemi sektora kulture u BIH

05.02.2015 - 16:06
Kategorija: 
Publikacije

Izvještaj sa kraćim opisom identificiranih ključnih potreba/ problema u sektoru kulture na osnovu intervjua sa kulturnim radnicima u BiH.

KRATAK OPIS ISTRAŽIVANJA

Istraživanje je obavljeno u periodu od oktobra do decembra 2014. godine,  na teritoriji cijele BiH, u različitim centrima kulture u BiH kako bi se dobila što potpunija slika postojećeg stanja u kulturnom sektoru.
Izrađen je upitnik sa okvirnih devet (9) pitanja pomoću kojeg su se identificirali ključni problemi kulturnog sektora kao i specifični problemi s kojima se susreću radnici u kulturi iz javnog i nezavisnog sektora kulture. Intervjui / istraživanje je obavljen/o kvalitativnom istraživačkom metodom polustrukturiranog intervjua. Kontaktirani su i intervjuirani predstavnici / radnici u kulturi u Zenici, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci i Sarajevu. Obavljeno je ukupno 60 intervjua sa predstavnicima javnog i nezavisnog sektora kulture u BiH. Na osnovu analiziranih intervjua, identificirane su ključne potrebe / problemi sektora kulture u BiH. Uz ovu listu priložen je i pregled zaključaka radne grupe za kulturu KS-a.
 

CILJ
Pitanjima su se tražili odgovori na ključne probleme u kulturi i kulturnom sektoru, problemi s kojima se ispitanici susreću kao pojedinci i predstavnici kulturnih institucija u komunikaciji sa nadležnim nivoima vlasti, šta prepoznaju kao nedostatke postojećih zakona o kulturi, kakva je suradnja između javnog i nezavisnog kulturnog sektora, suradnja sa kantonalnim i entitetskim ministarstvima kulture, kakvi su efekti tranzicije na rad kulturnih radnika i institucija te naposljetku od ispitanika se tražilo mapiranje najmanje tri ključna problema sektora kulture kako bi se na osnovu prikupljenih odgovora kreirali i definisali koraci ka rješevanju postojećih problema kroz mrežu za kulturu. Ispitanici su također upitani za spremnost u kreiranju i radu mreže za kulturu / radnika u kulturi. Ispitanici su birani iz javnog i nezavisnog kulturnog sektora, samostalni umjetnici i aktivisti i to iz svih kulturnih sektora zbog što veće relevantnosti u mapiranju problema u kulturi kao i kreiranju mreže. 
Analizom svih obavljenih intervjua izvučene su ključne potrebe / problemi sektora kulture u BiH.

MODEL PITANJA 
Prvim pitanjem se nastojalo identificirati kakav je stav kulturnih djelatnika prema općem stanju u kulturnom sektoru, a odgovori su varirali od kontinuiranosti djelovanja u sektoru kulture i nadasve od pozicije s koje djeluju, javnog ili nezavisnog sektora, kao i kulturne oblasti iz koje dolaze. Opći stav svih ispitanika je da je stanje u kulturi loše prvenstveno zbog političke marginalizacije ovog sektora ali i dominantnih kulturno-identitetskih paradigmi kojima se kultura od 90-ih naovamo u javnom prostoru kreira i vodi. Također, potcrtana je sistemska potreba reforme javnih institucija kulture koje su pod udarom političke nebrige nadležnih institucija i kontinuiranog uspostavljanja interesnih političkih namještenika u upravne odbore i menadžmente institucija. U decentraliziranom političkom i pravno-zakonodavnom uređenju postdejtonske BiH, problemi s kojima se susreću predstavnici javnog i nezavisnog kulturnog sektora skoro su istovjetni. 

Na pitanje kakva je komunikacija sa nadležnim institucijama vlasti u oblasti kulture, odgovori su, također, varirali od pozicije s koje kulturni radnici dolaze. Predstavnici javnog kulturnog sektora upravo zbog vezanosti za budžetske linije nadležnih ministarstva kulture imali su nešto češću suradnju sa resornim ministarstvom kulture i sporta i(li) obrazovanja, ali ta se komunikacija obično odvijala sporadično uz potcrtavanje ključnog problema – sistemske nebrige nadležnih političkih vlasti za stanje u javnim insitucijama. Neka iskustva su nešto bolja, ali su sporadičnog karaktera i predstavljaju ili kontinuirani pritisak radnika u kulturi na političke vlasti ili pojedince iz nadležnih ministarstava, najčešće njihove pomoćnike, koji su u određenom periodu ili mandatu učinili neki konkretan iskorak prema kulturnim institucijama ili pojedincima iz kulturnog sektora. Opći stav je da su nadležne vlasti ignorantske prema institucijama kulture ali i prema predstavnicima nezavisnog sektora.

Na pitanje o nedostacima u postojećim legislativama iz oblasti kulture (specifično za svaki kulturni sektor i nivo nadležnosti s kojeg ispitanik/ca dolazi) došlo se do skoro općeg zaključka da predstavnici javnog i nezavisnog kulturnog sektora ne poznaju političko i pravno-zakonodavno uređenje BiH i oblasti u kojoj djeluju, izuzev u onim slučajevima kada je određeni zakon ili pravilnik djelovanja u određenoj oblasti trebao nekom od kulturnih radnika za vlastiti rad. Međutim, neki od ispitanika su ipak pokazali poznavanje zakona o kulturi i kulturnoj oblasti iz koje dolaze. Mnogi smatraju da nije problem u postojećim zakonima u kulturi nego u prereguliranosti ili nesprovođenju i nepridržavanju postojećih zakona o kulturi. Također, većina ispitanika je predložila da se zakoni iz oblasti kulture harmoniziraju, barem na kantonalnim nivoima, i da se određeni broj zakona izmijeni i dopuni prema savremenim trendovima i djelovanju određenih kulturnih djelatnosti u svijetu. Iako su neki ispitanici spomenuli da je ključni problem nepostojanje državnog ministarstva za kulturu, čiju djelatnost ograničeno obavlja sektor za kulturu pri Ministarstvu civilnih poslova BiH, mnogi su rekli da treba jačati djelovanje postojećeg sektora za kulturu na državnom nivou, ali i da se decentralizirani politički model može iskoristiti kao prednost u radu a ne kao manjkavost. Npr., neki predstavnici kinematografije su istaknuli da je to prednost jer se na više nivoa može osigurati budžetska linija, ali i da je moguće usmjeriti rad ovog državnog ministarstva investiranjem određenog novca u međunardne fondove kojima filmski radnici onda imaju pristup putem apliciranja na projekte. Međutim, nisu svi ovoga stava i smatraju da bi jedno od rješenja bilo formiranje državnog ministarstva za kulturu u BiH i jačanje koordinacionog djelovanja ministarstva za kulturu (i sport) na entitetskim nivoima, federalnom nivou u komunikaciji sa kantonalnim ministarstvima kulture. 

Na pitanje da li je strategija za kulturu na svim administrativnim nivoima neophodna za rad kulturnih djelatnika, svi ispitanici su odgovorili da jeste i da postojeća na državnom nivou, ona na nivou RS-a i tek izrađena za Ze-Do Kanton, nisu dostatne, odnosno, da njihovo postojanje samo po sebi nije dovoljno nego da je potrebno izraditi razvojnu strategiju djelovanja i njene primjene. 
Na pitanje kakva je suradnja između javnog i nezavisnog kulturnog sektora odgovori su, također, varirali s obzirom na sektor iz kojeg ispitanik dolazi kao i na iskustvo koje je imao. Svi se slažu da suradnje ima ali sporadično i nesistemski, kao i da je ova suradnja često generirana čisto iz interesnih razloga i da traje koliko i projekat kroz koji su se povezali. Opći stav ispitanika je da je neophodno umrežiti radnike u kulturi iz javnog i nezavisnog kulturnog sektora i obavezati ih na uzajamni rad kroz domaće i međunardone fondove, ali prevashodno kroz zajedničko djelovanje u zagovaranju rješavanja gorućih problema u kulturi. 

Na pitanje kakav je efekat tranzicije na njihov rad, odnosno kako je promjena političke i ekonomske paradigme kojom se urušava koncept javnog dobra a vrši pritisak na menadžerizaciju kulturnih profesija i potraživanja sredstava finansiranja na tržištu utjecala na njihov rad, ispitanici su imali podijeljena mišljenja i odgovore s obzirom na vlastita iskustva i sektor iz kojeg dolaze. Neke profesije su tradicionalno vezanije za tržišnu ekonomiju, poput kinomatografske, pa je kombinovanje ova dva pristupa finansiranja sasma logičan slijed. No, tržište i dalje nije dovoljno da odgovori na potraživanje sredstava za cjelokupni sistem finansiranja filma. Predstavnici javnog kulturnog sektora, posebice oni iz 7 ključnih kulturnih institucija, suočeni sa političkom nebrigom i neriješenim pravnim statusom, našli su se tako pod najžešćom kritikom javnosti i pritiskom neoliberalne logike menadžerizacije profesija i potraživanje sredstava iz domaćih i inostranih fondova za kulturu. No, naravno, izostavlja se složenost cjelokupnog finansiranja javnih institucija poput ovih, kao i nužnost kategoričkog odbijanja da se ove institucije svedu na projektno finansiranje, koje je, usput, i nemoguće. S druge strane, mnogi kao dobar primjer kombinovanja ova dva modela spominju Historijski muzej i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Mnogo ispitanici smatraju da se, iako ne žele pristati na sistemsko urušavanje javnog dobra, ipak moraju osposobiti djelatnici u kulturi za pisanje i potraživanje sredstava na domaćim i prevashodno međunarodnim fondovima za kulturu. Drugim riječima,  sistemska nebriga za javne institucije kulture dovela je ove institucije do toga da moraju kombinovati ove projekte pa i tržišne modele potraživanja sredstava. S druge strane, nezavisni kulturni sektor je uglavnom i vezan za projektna potraživanja finansija i time vezan za određen vremenski rok realizacije projektnih aktivnosti. Opći stav ispitanika je da se, upravo zbog toga, predstavnici javnog i nezavisnog kulturnog sektora moraju udružiti i djelovati zajednički i kroz traženje kreiranja fondova za kulturu na državnom i na entitetskim nivoima. 

Na pitanje da predlože najmanje tri rješenja u oblasti kulture ispitanici su imali različite odgovore. Svi su naglasili potrebu međusektorskog uvezivanja obrazovnih i kulturnih politika kroz obrazovanje novih naraštaja za kritičko praćenje kulturnog sadržaja. Jedna od predloženih mjera je iniciranje uvođenje zakonske mjere obaveznog posjeta institucija kulture učenika osnovnih i srednjih škola. Također, istaknuta je potreba reforme kulture i javnih kulturnih institucija, depolitizacija radnih mjesta, obrazovanje kulturnih djelatnika za pisanje projekata, ali i uspostava kriterija transparentnosti i odgovornosti u radu i kulturnih radnika i nadležnih ministarstava kulture i njihovih uposlenika. Istaknuta je i potreba iznalaženja zakonskih mjera za kombinovanje različitih pristupa finansiranju kulture kroz javni i privatni sektor ili čak kroz konkretne izmjene određenih poreskih politika.